Povijest dispečerstva


 

KLJUČNE RIJEČI

dispečer, disponent, dispečiranje, medicinska dispečerska služba, hitna medicinska služba, lanac preživljavanja, zvijezda života

SAŽETAK

Mali povijesni presjek dispečerstva koji se u zemljama izvan RH smatra profesijom, u nas još u povojima mogli bismo reći. Medicinski dispečer je prvi i mogli bismo reći najvažniji faktor u pružanju prve pomoći onima koji su je zatražili. S obzirom da je već prepoznata kao profesija u zemljama EU i drugim Zemljama svijeta, dispečerstvo u RH se razvija, i napreduje sukladno tehnološkim mogućnostima, nadamo se jednoga dana i kao potpuna profesija priznata od svih.

Riječ dispečer dolazi iz engleskog jezika i prvenstveno znači osobu koja raspoređuje, obrađuje (npr. proizvodnju), razdjeljuje (npr.električnu energiju) i slično.

Pored riječi dispečer ponekad se, radi razumijevanja ovoga posla, upotrebljava i pojam disponent.

Riječ disponent i njena izvedenica disponirati (disponiranje) dolaze izvorno iz latinskoga jezika. Riječ disponent znači trgovački namještenik koji na temelju posebne punomoći na određenom poslovnom području samostalno donosi odluke.

Riječ disponirati (disponiranje) znači odlučiti, odrediti, razvrstati, raspolagati.

Već 1911. godine je Harrington Emerson u knjizi s naslovom “Dvanaest načela efikasnosti” detaljno definirao riječ dispečiranje isvojom joj definicijom dao posebno dublje značenje.

Definicija dispečerstva prema Emersonu glasi: Dispečiranje je znanstveno planiranje, pri čemu je svaka malena zadaća izvedena tako da služi udruživanju u cjelinu i omogućuje organizaciji da dosegne svoje konačne ciljeve.

Tek 1977. godine je dr. Jeff Clawson stvorio prve algoritme za pružanje hitne

medicinske pomoći putem telefona “Pre-Arrival-Instructions” i prve modele odlučivanja, uz algoritme odlučivanja za postavljanje dispečerskih prioriteta “Medical Priority Dispatch” (u daljnjem tekstu MPD). Iz njih se kasnije razvila cjelokupna doktrina djelovanja medicinskih dispečera nazvana “Dispatch Life Support”, što  je jednako vrijedno doktrini za pružanje hitne medicinske pomoći, nazvane “Advanced Life Support”.

Međutim, pravi procvat dispečiranja kao znanosti, započeo je 1980. godine, kada je u stručnoj reviji Journal of Emergency Medical Services objavljen prvi članak o nadzoru stanja sustava2, koji predviđa organiziranje izvanbolničke hitne medicinske službe u što se također uvrštava medicinska dispečerska služba, na temelju znanstvenih saznanja o pojavljivanju i disperziji iznenadnih događaja na određenom području djelovanja.

Amerika i Kanada 1950.-ih godina počinju sa značajnom upotrebom radijskih dispečerskih stanica, počinju ih rabiti i policajci i vatrogasci. To je bilo revolucija kao i prijenosni kisik.

Razvoj broja 9-1-1 kao nacionalnog broja za hitne slučajeve u Americi započeo je  1959. godine, a 1967. broj 9-1-1 postao je nacionalnim brojem za hitne slučajeve u Americi ( uključujući hitnu pomoć, vatrogasce i policiju ), iako do 2008. godine pokrivenost usluga još nije bila završena, oko 4% stanovništva u Americi nisu imali mogućnost usluge 9-1-1. Napretkom tehnlogije povećavaju se mogućnosti koje olakšavaju posao medicinskom dispečeru; lokacija mjesta sa kojeg pozivatelj zove, provjera broja ( lažna dojava)….

Od sredine 1970.-ih godina, korištenje računala u opremi je izuzetno rijetko, a oni koji ih koriste  suočeni su sa velikim računalima sa jednostavnim operacijama.

Medicinska dispečerska služba je posebna služba unutar zdravstvenog sustava, koja može djelovati u sklopu određenih zdravstvenih zavoda ili kao samostalni zdravstveni zavod na različitim razinama djelovanja lokalnoj, regionalnoj ili državnoj razini. Djelovanje medicinske dispečerske službe je ključni element za uspješno djelovanje bilo kojega sustava hitne medicinske službe.

Ukoliko detaljnije pogledamo ulogu medicinske dispečerske službe možemo ustanoviti da ova služba provodi sljedeće osnovne zadatke:

  • opće preuzimanje poziva – utvrđivanje i evidentiranje općih podataka

o pozivatelju, lokaciji događaja te broju oboljelih/stradalih osoba,

  • detaljan prijem poziva (anamneza ili heteroanamneza) – utvrđivanje

i evidentiranje podataka o zdravstvenom stanju bolesnika/stradalih

osoba, odnosno oboljelih/stradalih i svim pratećim okolnostima (subjektivne

i objektivne opasnosti, geografske posebnosti, i tome slično),

  • određivanje prioriteta zaprimljenim pozivima (trijaža) – razvrstavanje

i stavljanje prihvaćenih poziva na prioritetnu listu te kreiranje redoslijeda

provođenja intervencija,

  • upute pozivateljima – preko telefonske veze se pozivatelju ili bolesniku/stradaloj osobi daju upute za provođenje prve pomoći, odnosno samopomoći, sve do dolaska medicinsko intervencijskog tima na mjesto događaja,
  • raspoređivanje izvora (sredstava) – upućivanje intervencijskih timova

na intervencije u skladu s prioritetnom listom i u skladu s unaprijed

predviđenim scenarijem djelovanja intervencijskih službi, što proizlazi

iz utvrđenog nadzora stanja sustava; medicinska dispečerska služba

raspoređuje intervencijske timove prema teritoriju nadležnosti s

ciljem postizanja što kraćih i jednakovrijednih dostupnih vremena,

  • provođenje nadzora statusa sustava – aktivno praćenje i analiziranje vremenskog i geolokacijskog pojavljivanja intervencija u različitim vremenskim razdobljima te poslijedično, stalno prilagođavanje organiziranosti djelovanja intervencijskih službi,
  • obavještavanje i aktiviranje drugih službi (vatrogasaca, policije …)
  • osiguravanje protoka informacija, koordiniranje i usmjeravanje djelovanja zdravstvenoga sustava (timova hitne medicinske službe, timova civilne zaštite, bolnica…) u slučaju većih ili učestalih prirodnih ili drugih nesreća,
  • prijenos medicinskih informacija – između različitih zdravstvenih ustanova, izvođača, razina itd. prenose se informacije o broju prevezenih osoba i njihovom zdravstvenom stanju te svim drugim detaljima, koji su značajni za njihovo ozdravljenje (liječenje),
  • evidentiranje i dokumentiranje obavljenog posla – unatoč tome što se u suvremenim medicinskim dispečerskim centrima evidentiranje i dokumentiranje obavljenog posla više ili manje obavljaju automatizirano, određeni postupci se još uvijek obavljaju ručno.

Područja djelovanja medicinske dispečerske službe

Medicinska dispečerska služba pokriva cjelokupan spektar djelovanja

medicinskih intervencijskih timova.

U nadležnosti ove službe su sljedeće djelatnosti:

  • dispečiranje u hitnoj medicinskoj službi
  • dispečiranje hitnih prijevoza.

Kada govorimo o djelovanju medicinske dispečerske službe ne možemo

ne spomenuti kadrovsku raspodjelu i radna mjesta. Medicinski dispečerski posao

obavlja za to posebno osposobljeno medicinsko osoblje – medicinski dispečeri,

što je neizbježno zbog uistinu strukovno zahtjevnoga i stresnoga rada.

Medicinski dispečeri su osposobljeni da obavljaju posao na različitim radnim mjestima u

medicinskoj dispečerskoj službi među kojima su značajna:

  • prihvaćanje poziva – na tom radnom mjestu izvodi se: opće i detaljno

prihvaćanje poziva, određivanje prioriteta, davanje uputa pozivateljima

i evidentiranje obavljenog posla,

  • usmjeravanje poziva (dispečiranje) – na tom radnom mjestu provodi

se: raspoređivanje resursa, nadzor statusa sustava, prijenos medicinskih

informacija i evidentiranje obavljenoga posla,

  • operater radijskih veza – na ovom radnom mjestu provodi se: praćenje radijskoga prometa u određenom sektoru ili na određenim frekvencijama i praćenje te evidentiranje statusa intervencijskih timova i faza provođenja intervencija,
  • nadzorni dispečer (supervizor) – na ovom radnom mjestu provodi se:

-nadzor nad djelovanjem cjelokupne medicinske dispečerske službe u smislu stalnoga osiguranja kvalitete rada i po potrebi pomoć pri radu na najopterećenijim radnim mjestima, evidentiranje i dokumentiranje obavljenoga posla, priprema izvješća.

Postojanje i broj različitih radnih mjesta ovisi o veličini medicinske dispečerske

službe, broju obrađenih poziva, odnosno veličini komunikacijskog opterećenja

te unutarnjoj organizaciji rada. Određena radna mjesta se mogu spajati,

što omogućava, da je medicinska dispečerska služba u slučaju masovnih nesreća,

izvanrednih događaja, katastrofa, na odgovarajući način fleksibilna i stoga učinkovitija

u svom radu.

Značaj medicinske dispečerske službe je razvidan i iz simbolike zvijezde

života, koja je međunarodni zaštitni znak izvanbolničkih hitnih medicinskih službi.

Prvi krak zvijezde života simbolizira značaj ranog prepoznavanja, dok drugi

krak zvijezde života simbolizira značaj ranog obavještavanja, odnosno aktiviranja

timova izvanbolničke hitne medicinske službe. Iz prakse znamo, da za provođenje

svakoga koraka imamo na raspolaganju najviše jednu minutu vremena.

  • RANO PREPOZNAVANJE
  • RANO OBAVJEŠTAVANJE
  • RANI ODAZIV
  • PRIJEVOZ DO MJESTA KONAČNOG ZBRINJAVANJA
  • ZBRINJAVANJE TIJEKOM PRIJEVOZA
  • ZBRINJAVANJE NA KRAJU DOGAĐAJA

zvjezda života

Značaj zvijezde života

Glavna uloga medicinske dispečerske službe je preuzimanje obavijesti

(poziva) o izvanrednom (iznenadnom) događaju, koji zahtijeva intervenciju medicinskih

službi na terenu, određivanje prioriteta nakon dobivanja obavijesti

(poziva) i aktiviranje odgovarajućih medicinskih intervencijskih timova, u odnosu

na prirodu i lokaciju događaja.  Pod intervencijom medicinskih službi na terenu je zamišljeno interveniranje ekipa izvanbolničke hitne medicinske službe.

Utjecaj medicinske dispečerske službe na preživljavanje

Većina sustava hitne medicinske službe danas je obavezna težiti dostizanju

standarda na području vremena odaziva i dostupnih vremena, koja se uobičajeno

prate i izračunavaju računalno podržanim dispečerskim sustavom (RPDS).

Značaj kratkih vremena odaziva i dostupnih vremena hitne medicinske službe

najbolje se može prikazati na primjeru ovisnosti preživljavanja o dostupnim vremenima

u slučaju izvanbolničkog zastoja srca, što za tim hitne medicinske službe

predstavlja jednu od najzahtjevnijih intervencija na terenu. Izvanbolnički zastoj

srca je stanje koje zahtjeva brzo i učinkovito pružanje hitne medicinske pomoći

na terenu. Kod nastanka srčanoga zastoja zaustavi se dotok krvi do tjelesnih

organa, koji zbog pomanjkanja kisika prestaju djelovati tako da smrt nastupa u

nekoliko minuta. Svaka izgubljena minuta od trenutka zastoja srca znači za 7% –

10% manju mogućnost preživljavanja. Osnova za liječenje izvanbolničkog zastoja

srca je kardiopulmonalna reanimacija te koncept lanca preživljavanja. Kardiopulmonalna

reanimacija se sastoji od različitih metoda za provođenje umjetnoga

disanja i vanjske masaže srca. Koncept lanca preživljavanja navodi da je lanac

snažan upravo onoliko koliko je snažna njegova najslabija karika. Ipak, moguće

je uz upotrebu različitih metoda vremenske redukcije kritičnih procesa te uz osiguranje

pravilnoga rasporeda provođenja mjera, lanac vratiti u prvobitno stanje.

Originalni lanac preživljavanja ima četiri karike: rano prepoznavanje i obavještavanje,

ranu kardiopulmonalnu reanimaciju, ranu defibrilaciju i rani napredni

postupci oživljavanja. Medicinska dispečerska služba ima značajnu ulogu kod

sve četiri karike, čime može bitno pridonijeti poboljšanju preživljavanja nakon

srčanog zastoja izvan bolnice. Rano prepoznavanje i obavještavanje mora biti

osigurano radom medicinske dispečerske službe te odgovarajućeg raspoređivanja

timova hitne medicinske službe na terenu s ciljem da se osigura dostupno

vrijeme timova hitne medicinske službe unutar 10 minuta. Pri tom je potrebno

naglasiti, da su unutar tih 10 minuta i 2 minute za medicinsku dispečersku službu,

odnosno 1 minuta za prihvaćanje poziva, određivanje prioriteta i prihvaćanje

odluke te 1 minuta za izbor i aktivaciju tima hitne medicinske službe, koji najviše

odgovara navedenom slučaju i nakon toga odlazak tima hitne medicinske službe

na intervenciju. U najekstremnijim uvjetima, provođenje neizbježnih postupaka

medicinske dispečerske službe može teoretski smanjiti mogućnost preživljavanja

čak za 20%, zbog čega je nužno potrebno da organizacija rada, tehnološka

potpora te na dokazima temeljeni modeli odluka s algoritmima, omogućavaju

medicinskoj dispečerskoj službi dosezanje još kraćih vremena odaziva. Na ovom

mjestu se mora naglasiti značaj pružanja uputa pozivateljima za provođenje prve

pomoći preko telefona. Na taj način se značajno skraćuje vrijeme do početka kardiopulmonalne reanimacije i može se podići postotak dugoročnog preživljavanja

kod izvanbolničkih srčanih zastoja na zavidnu razinu od iznad 30%.

Medicinska dispečerska služba može skratiti vrijeme do defibrilacije s uputama za upotrebu javno dostupnih automatskih defibrilatora. I naravno, dobrim raspoređivanjem resursa osigurati kratka dostupna vremena, a time također i jačanje četvrte karike u lancu preživljavanja – ranih naprednih postupka oživljavanja.

Slično, kao i kod lanca preživljavanja, značaj kratkih dostupnih vremena

koja osigurava medicinska dispečerska služba, odražava se pri pružanju pomoći

ozlijeđenim osobama, osobama sa srčanim infarktom te moždanim udarom. Za

stradale (ozlijeđene) osobe vrijedi koncept zlatnog sata, koji se temelji na osiguranju

početka kirurškog rješavanja problema, kod teško stradalih osoba unutar sat

vremena. Ukoliko teško ozlijeđena osoba, koja još pokazuje znakove života, dobije

kirurški tretman unutar jednog sata nakon što je došlo do ozljede, ima više od

80% mogućnosti za preživljavanje.

Sa stajališta izvanbolničke hitne medicinske službe, navedena ima, unutar koncepta zlatnog sata, važnu ulogu i zaista izuzetno malo vremena za provedbu svih postupaka (procesa), uključivo s prijemom poziva, aktivacijom timova, vožnjom na mjesto događaja, zbrinjavanjem stradalog na terenu, sve do prijema u hitni bolnički odjel. Preostalo vrijeme mora biti na raspolaganju za provođenje hitnih preoperativnih postupaka kod zbrinjavanja ozlijeđenoga u bolnici. Sve to znači da samo dobro organizirana i učinkovita medicinska dispečerska služba može skratiti vrijeme djelovanja izvanbolničke hitne medicinske službe i na taj način utjecati na što veći postotak preživljavanja ozlijeđenih te na bolju kvalitetu preživljavanja teško stradalih osoba.

Kao i kod prethodno nabrojenih stanja i kod osoba sa srčanim infarktom

i moždanim udarom također vrijede posebni vremenski kriteriji koji osiguravaju

veće preživljavanje kao i bolju kvalitetu preživljavanja. Kod bolesnika sa srčanim

infarktom vrijedi pravilo da je od nastanka prvih znakova srčanoga infarkta na raspolaganju najviše 6 sati za učinkovito ozdravljenje.

Za osobe s moždanim udarom vrijedi još daleko kraće vremensko razdoblje koje omogućava učinkoviti način liječenja i tako osigurava veći postotak i bolju kvalitetu preživljavanja.

U oba gore navedena slučaja po život ugrožavajućih stanja posebnu ulogu ima medicinska dispečerska služba, koja se mora, pored osiguranja kratkih dostupnih vremena timova hitne medicinske službe, pobrinuti i za što brži prijevoz do odgovarajuće

medicinske ustanove koja će zatim oboljelim osobama osigurati najbolje liječenje.

Na samom kraju, ne smijemo zanemariti utjecaj medicinske dispečerske

službe kod djelovanja u izvanrednim slučajevima (velike nesreće, višestruke nesreće,

nesreće s opasnim tvarima, prirodne nesreće, epidemije…). U tim slučajevima

medicinska dispečerska služba osigurava učinkovitu komunikaciju na svim

razinama koje su nužno potrebne za vođenje i djelovanje u izvanrednim slučajevima

te osigurava učinkovitu iskoristivost raspoloživih izvora. Oboje imaju direktan

i dokazan utjecaj na broj preživjelih u izvanrednim slučajevima.

Za UDHM izradila: Maja Tomić Mrkonjić, med.ses.

Izvor: